Nastavno na suradnju Zaklade Sveučilišta u Rijeci i Društva arhitekata Rijeka na tribini Nevidljive sile: Ada Felice-Rošić i Nada Šilović, arhitektica i ujedno moderatorica tribine Gorana Stipeč donosi zanimljiv tekst u kojemu skreće pažnju na intrigantan kulturološki fenomen. Članak prenosimo u cijelosti, a možete ga pročitati i OVDJE.

Jeste li ikada naišli na članak naslovljen ‘Men in architecture’ ili ‘Muškarci u arhitekturi’? Probajte guglati, ja nisam našla niti jedan. Čitajući o tome kako žene posluju u arhitektonskom svijetu kojim vladaju muškarci (ili je takva predrasuda), zašto ne bih naslovila članak upravo suprotno.

Borba za prava muškaraca (?!)

Nakon nekoliko poziva na različite skupove koji progovaraju o temama žena u različitim strukama i emancipaciji žena općenito, kao i nekoliko filmova koji su izašli iz holivudske produkcije, npr. Sufražetkinje (2015) a Helenom Bonham Carter, Carey Mulligan i Meryl Streep, kao da nas ponovno podsjećaju da ne zaboravimo na korijene feminizma i da je aktivno djelovanje još uvijek potrebno. Je li to potaknuto atmosferom u kojoj jačaju konzervativne politike diljem svijeta i na mjesta vodećih svjetskih sila dolaze ljudi koji direktno kroz svoje izjave i ponašanje omaložavaju kako poziciju žena tako i drugih manjinskih skupina u društvu? Pogledajmo recimo megapopularnu Beyonce: ona je svojim posljednjim albumom ‘Lemonade’ naglasila svoju poziciju kao žene i to žene afroameričkih korijena.

Sve to se događa u 2016. godini, a mi smo mislili da su te teme nešto o čemu smo slušali u djetinjstvu ili nakon prvog glasanja kada bi nam bake govorile koliko je bitno da glasaš jer su ljudi pogibali da bi mi danas mogli nevoljko zokruživati listiće iza kartonskih barijera. Gdje su muškarci u svemu tome? Zamislimo kada bi se hipotetski organizirao skup pod nazivom ‘Muškarci u arhitekturi’, osim što bi takva utopijska ideja izazvala lavinu negodovanja, a s druge strane, ako zamislimo plakat za taj događaj, odmah imamo prizvuk nečega što je ugroženo. Bi li se muškarci osjećali podređeno kada bi im organizirali okupljanja? Nosi li takvo okupljanje i stigmu nepoželjnosti? K što se gay pride održava u gradovima gdje prije svega još postoji animozitet prema spomenutom događaju.

Gdje su muškarci u cijeloj priči?

Večernji riječki skupovi

Krenimo od početka: u svibnju i lipnju ove godine Zaklada Sveučilišta u Rijeci organizirala je nekoliko večernjih skupova na temu djelovanja žena u različitim okruženjima – od javnog života do specifičnih struka. Pozvana sam bila da moderiram skup ‘Žene u arhitekturi’ koji se održao u Društvu arhitekata u Rijeci. Pozvane su bile Ida Križaj Leko, mlada riječka arhitektica, nekad suradnica u arhitektonskom studiju Idisa Turata; predstavnici DAR-a – predsjednik Gordan Resan i potpredsjednica Jana Mikuličić Antulov; zatim Olga Magaš, arhitektica i suradnica supruga Borisa Magaša, te Lidija Butković Mićin, povjesničarka umjetnosti.

Pripremajući se da što kvalitetnije vodim raspravu, zapitala sam se zašto i na koji način djeluje okupljanje usmjereno naglašavanju ženske uloge u arhitekturi. Djeluje li pozitivno, podsjećajući sve nas na sve što su naše prethodnice prolazile ili nas ponovno marginalizira naglašavajući različitost.

Zanimljivi su podaci da pri upisu nazagrebački Fakultet za arhitekturu od ukupnog broja upisanih studenata 65 % čine žene. To je ujedno i najveći postotak u regiji. Kasnije, nakon završenog studija u Hrvatskoj komori arhitekata, koja broji članove koji su aktivni ovlašteni projektanti, brojke navode 1740 žena naspram 1581 muškarca. Dalo bi se zaključiti da su muškarci ugroženiji i da arhitektonkom strukom vladaju žene. Kada bi vas netko pitao koliko arhitekata muškaraca možete nabrojati, popis bi vjerojatno bio podugačak. Kada bi isto pitanje postavili samo da nabrojite ženske arhitekte, malo bi zastali, dobro razmislili, ali popis bi bio mnogo kraći.

Ženski trag u Rijeci

Valja zahvaliti radu Lidije Butković Mićin, koja, istražujući Državni arhiv u Rijeci, pronalazi autorice brojnih zgrada po Rijeci. Uči nas o ravnopravnom djelovanju žena u arhitekturi u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te govori kako je Rijeka i riječki primjer jedan od endemskog djelovanja žena projektanata u tom razdoblju u svijetu.

Otkriva nam imena poput Ade Felice-Rošić (autorica stambenih tornjeva na Kozali, Robna kuća Korzo) i Nade Šilović (autorica adaptacija Sveučilišne biblioteke za MMSU, stambeni nizovi u Liburnijskoj i Zvonimirovoj), koja su ostavila pečat na vizuri grada, a ona za koja još nismo čuli opus i djelovanje Butković Mićin predstavlja u knjizi ‘Ženski trag u arhitekturi Rijeke’.

Arhitektice u braku s arhitektima

Trag na riječkoj i hrvatskoj arhitekturi ostvarile su i dvije arhitektice koje su rasle u sjeni svojih supruga – Vjera Kučan i Olga Magaš. Sudjelujući na tribini, mogli smo čuti i viđenje arhitektice Olge Magaš, koja je uz svog supruga Borisa Magaša projektirala i realizirala brojna arhitektonska ostvarenja, ali ne možemo se oteti dojmu da je suprugova sjena ipak bila veća od rada projektantice koja je odgajala djecu paralelno iscrtavajući natječajnu i izvedbenu nacrtnu dokumentaciju.

Vjera Kučan bila je supruga arhitekta Ninoslava Kučana; njegova značajnija riječka ostvarenja jesu Robna kuća RI i Telekomunikacijska centrala na Kozali. Obje arhitektice ne nalazimo u Wikipediji za razliku od njihovih puno poznatijih supruga. Je li takav slučaj namjeran ili je jednostavno prirodno bilo preusmjeriti poslovnu značajnost suprugu, a supruzi domaćinstvo?

Slučaj Denise Scott Brown

Godina 1991. Pritzkerova nagrada dodijeljena je Robertu Venturiju – samo njemu, iako je njegov rad usko povezan s djelovanjem njegove supruge Denise Scott Brown, s kojom je djelovao u uredu Venturi, Scott, Brown & Associates. Dodjeljivanje nagrade samo Venturiju opravdavali su nedodjeljivanjem nagrade grupama, već isključivo individualnim arhitektima, a tradicija je prekinuta 2001. godine kada su nagradu osvojili partneri Jacques Herzog i Pierre de Meuron.

Scott Brown iz protesta nije prisustvovala ceremoniji dodjele. Ta kontroverzija potakla je Udrugu studentica dizajna na Harvardu da 2013. godine pokrenu peticiju da se Scott Brown naknadno dodjeli nagrada. Peticiju je potpisalo 20.000 ljudi. Scott Brown je kasnije izjavila da je ta peticija njena prava nagrada.

Zaha

Na listi arhitektica koje poznajete sigurno bi se našla Zaha Hadid, britanska arhitektica iranskog podrijetla, inače nesuđena matematičarka, prijateljica, nekadašnja učenica i suradnica u OMA-i Rema Koolhaasa. Zaha Hadid prva je žena u povijesti kojoj je dodijeljena Pritzkerova nagrada za arhitekturu 2004. godine. Nakon nje do danas osvojile su je još dvije žene, ali unutar timova sa muškim kolegama: Kazuyo Sejima zajedno s partnerom Ruye Nishizavom 2010.godine i Carme Pigem sa Ramonom Vilaltom i Rafaelom Arandom u 2017.godine.

Zaha je ujedno i jedina žena u povijesti koja je 2016.godine primila zlatnu medalju Kraljevskog instituta britanskih arhitekata (RIBA) za doprinos arhitekturi. Zaha je u razgovoru prilikom dodjele nagrada istaknula kako je počašćena što je ona prva žena kojoj je dodijeljena Medalja, ali primjećuje da je sve više priznatih arhitektica diljem svijeta, što ne znači da je put do prepoznavanja jednostavan i lak te da ponekad predstavlja neizmjeran izazov. Istaknula je da posao arhitekta mora biti usmjeren prema korisniku, da se korisnici osjećaju ugodno u prostorima u kojima žive , idu u školu, gdje rade itd., dajući naglasak na premisu da je bitnije što radiš nego tko si. Abdullah Mahmound, mladi arhitekt iz Sirije, za New York Times rekao je kako je Zaha pokazala, pogotovo mladim ženama, da je moguće uspjeti.

Ne postoje skupovi ‘muškarci u arhitekturi’

Dorte Mandrup za danski ‘Politiken’ govori o nagradi koja joj je dodijeljena za doprinos arhitekturi. Jedan od zaključaka komisije bio je da je njezina arhitektura ženstvena. Spominju li ikada da je neki muškarac dobio nagradu jer je njegova arhitektura muškobanjasta? Mandrup smatra da se treba prestati promovirati ‘ženske arhitekte’ kao odvojenu kategoriju na izložbama i skupovima jer tako se žene karakteriziraju kao građani drugog reda.

Prepoznavanje arhitekata muškaraca ne prepoznajemo kao pojam, već priznanje muškom arhitektu prolazi bez naglašavanja spolne određenosti. Kao da muškarci nemaju spol. Znači li to da netko tko je transeksualac treba imati svoju kategoriju kod biranja nagrada? Poput gay prideova, je li potrebno isticati različitost da bi se one prihvatile u potpunosti?

Mandrup naglašava da ona ne želi umanjiti svoju ženstvenost, nego bi željela da za prepoznavanje njena rada nije potrebno pridodati etikete i atribute, jer ona pristupa projektu kao arhitekt profesionalac, a ne nužno kao žena.

Mandrup i Zaha Hadid u svojim su intervjuima naglašavale da se ne smatraju ženskim arhitekticama, već arhitektima. To je u engleskom jeziku malo preciznije izrečeno odvajanjem dviju riječi ‘žensko’ i ‘arhitektura’. U našem jeziku imamo jednu cjelovitu riječ – arhitektica. Dakle, naš je jezik spolno ravnopravniji ili samim postojanjem spolno određene riječi niječe jednakost istih?

Žena, majka, kraljica

Razgovarajući sa sudionicama tribine Zaklade Sveučilišta u Rijeci, spomenula se i reprodukcijska stigma koja prati sve žene koje imaju uspješnu karijeru, a nemaju djecu. Upravo je mogućnost porađanje djece ono što muškarce razlikuje od žena. Ako žena odabere život bez roditeljstva, automatski ju se karakterizira kao sebičnu i ambicioznu, potpuno posvećenu poslu. Zašto je to uopće loše i zar su žene koje odluče nemati potomke lošije od drugih, ali zašto se to isto ne donosi na muškarce? Razvoj poslovnih ambicija najintenzivniji je u vrijeme najboljih reproduktivnih godina.

Pritisak kapitalizma da se zaposlimo i počnemo zarađivati za život što prije i što uspješnije uzima upravo te godine nakon fakulteta, kada se žene posvete razvoju svoje karijere i po strani stave mogući razvoj obitelji. Nakon toga, kada postanu korisne društvu u kojem žive, proizvode posao i konzumiraju proizvedeno, društvo se sjeti uperiti prstom. Isto društvo koje daje otkaz trudnicama ili na razgovoru za posao potiho ispituje kakve planove netko ima sa podizanjem obitelji, jer da ne bi, ne daj Bože, zaposlenica ostala trudna usred radnog vijeka. Tko će to platiti?

Žene bolje projektiraju kuhinje

Jedan od zanimljivijih komentara koji sam čula jest teza da žene bolje projektiraju interijere, pogotovo kuhinje. Interijer kuhinje i odnos kuhinje prema stambenom prostoru kroz povijest svjedoči razvoju odnosa društva i žene – kućanice. Nekada su kuhinje bile odvojeni dio stana, gdje žena priprema obroke dok se muški dio obitelji zabavlja u odvojenim prostorima.

Suvremeni pogled na kućne poslove utječe na projektiranje dizajniranjem ‘open space’ sheme, gdje je kuhinja dio dnevnog prostora – ravnopravno sudjeluje u domaćinstvu kao i onaj tko stoji iza kuhinjskog pulta. Ako bismo išli tim slijedom banalnosti, onda bi samo barmeni mogli projektirati kafiće, djeca vrtiće, glumci kazališta, nogometaši stadione, ali tada dovodimo u pitanje relevantnost postojanja cijele arhitektonske struke, zar ne?

Arhitektura nema spol

U susjednoj Sloveniji gostovala je putujuća izložba MoMoW o stvaralaštvu europskih arhitektica i dizajnerica u posljednjih sto godina. Novinarka Neža Mrevlje tom je prilikom razgovarala s jednom od eminentnijih slovenskih teoretičarki arhitekture – Petrom Čeferi. Ona također naglašava da je bitno djelo koje nastaje, da nas samo naobrazba čini arhitektom ili arhitekticom, ali i onda nije bitna boja kože, nacionalnost, vjersko uvjerenje, spol, već isključivo dizajnirani prostor koji nazivamo arhitekturom.

Ne trebamo se danas isključivati: žene i muškarci u projektiranju zaista rade rame uz rame. Barijere iz prošlosti nisu iste, a na nama je da se radom izborimo za kvalitetnu ostavštinu. Vremena se mijenjaju, obrazovanje je svima dostupno, a društvo je otvorenije, ali i kritičnije nego ikad. Nismo više u dobu kada žene nisu mogle studirati; danas su sva vrata otvorena, predrasude postoje, ali se mogu pobijediti. Prošlosti treba odati počast i spominjati one koje su zaboravljene. Kao i uvijek, moramo djelovati zajedno, s istim ciljem – omogućiti korisnicima bolje, ugodnije i sretnije prostore za život.

Da zaključim materijalom za guglanje, osim već spomenutih, neka od imena arhitektica koje danas djeluju samostalno ili u partnerstvu i upisuju se u povijest naše arhitekture: Helena Paver Njirić, Tatjana Grozdanić Begović (3LHD), Lea Pelivan (Studio UP), Ana Dana Beroš, Kata Marunica (NFO), Karin Šerman, Vjera Bakić, Iva Letilović, Vedrana Ergić, Vanja Ilić…

I, da, pričajmo o arhitekturi!

Članak je preuzet s Magazin Gradske knjižnice Rijeka.